Ivo Banac - "Ovo je Hrvatska" O poviesti Bosne

I ovo je Hrvatska"

Poslije zatvaranja i progona bošnjačkog stanovništva, hadezeovske su vlasti u posve mirnodopskim uvjetima provele sustavno uništavanje sveukupne orijentalne arhitekture u stolačkom kraju

Ivo Banac

Stolac! Za njega smo gotovo svi prvi put čuli iz Mažuranićeva Čengić-age, u vrijeme kad se najvažniji spjev Preporoda još čitao. Posjedujem zagrebačko izdanje iz 1922. godine, ilustrirano pobudljivim orijentalističko-secesijskim grafikama Joze Kljakovića. Na naslovnoj je stranici prikazan opaki Turčin obrijane glave, s malim perčinom na zatiljku, koji bičuje golog i sputanoga kršćanskog zarobljenika. Prošlo je mnogo vremena dok sam shvatio da Smail-aga, gatačko-pivski muselim, nije imao nikakve veze sa Stocem, a nije bio ni neki naročiti tiranin.
Stolac - nekoć prelijepi gradić, smješten između aluvijskih polja istočne Hercegovine i doline Neretve i njenih močvarnih pritoka, bio je središtem antičke i srednjovjekovne civilizacije. Na njegovu neposrednom arealu nalazi se gradina heleniziranih Daorsa (kod sela Ošanjići), kao i niz važnih rimskih nalazišta, povezanih s obližnjom kolonijom Narona. Vidoški grad, pod kojim je rasla stolačka kasaba, podigao je bosanski dinast Sandalj Hranić, iz roda Kosača, nedaleko od veličanstvene vlaške nekropole Radimlja. Plemenita titula njegova nećaka, Stjepana Vukčića Kosače, hercega od sv. Save, dao je ime Hercegovini (1448).

Povijesna previranja

Bio je to posljednji naraštaj bosanskih kršćanskih velikaša. Sin hercega Stjepana, mlađi Stjepan (r. 1459), uzdignuo se od otomanskog taoca do samog vrha novog poretka pod imenom Ahmed-paša Herseg-zâde (Hercegović). Poslije 1466, kad su otomanski Turci zauzeli Hercegovinu, Stolac je postao jednim od centara otomanske islamske civilizacije. Od sredine sedamnaestog stoljeća bio je središtem kadiluka. S opadanjem otomanske imperije u Kandijskom i Morejskom ratu postao je središtem kapetanije, dakle granične obrambene zone, u kojoj su činovi, uključujući onaj kapetana, bili uglavnom nasljedni. U prvoj polovini osamnaestog stoljeća kapetani su bili iz loze Šarićâ, a potom, do raspuštanja kapetanija 1833. godine, iz loze Rizvanbegovićâ.
U velikoj borbi za bosansku autonomiju pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831. godine, kad je bošnjačka posebnost prvi put postala političkim programom, Ali-paša Rizvanbegović stao je na stranu Porte. Unatoč Rizvanbegovićevoj odanosti otomanskom domu, on je ipak težio nekoj vrsti hercegovačke autonomije. Tijekom 1850-ih godina, za represivnog režima Omer-paše Latasa, koji je u ime Porte lomio vlast bosanskih ajana, Ali-paša je svrgnut, zatvoren i napokon ubijen "od zalutalog zrna".
Unatoč znatnom otporu, Stolac je 1878. godine zauzela austrijska vojska, koja je po odluci Berlinskoga kongresa okupirala Bosnu i Hercegovinu. Ipak, modernizacijske mjere austro-ugarske - a potom i jugoslavenske - uprave, ostavile su manje traga u stolačkom kraju od traume Drugog svjetskog rata. U tom je razdoblju, uz formalnu ustašku vlast i stvarnu okupacijsku upravu, najviše traga ostavio niz pokolja nad pripadnicima svih nacionalnovjerskih zajednica, s tim što je srpsko stanovništvo bilo posebno pogođeno. Poslije rata, uz izrazitu represiju novih komunističkih vlasti u drugoj polovici 1940-ih godina, Stolac je slijedio sve procese tipične za širu bosansko-hercegovačku republičku zajednicu. Netipično je bilo samo to da je dao natprosječan broj vodećih bosanskih intelektualaca i javnih radnika. Iz Stoca je i Mehmedalija Mak Dizdar, najveći moderni bosanski pjesnik. Po popisu stanovništva iz 1991. godine u stolačkoj je općini bilo 18.545 stanovnika, od toga 44 posto Muslimana (Bošnjaka), 33 posto Hrvata i 22 posto Srba.

Etničko čišćenje i uništavanje spomenika

Stolac sam prvi put posjetio jedne sunčane nedjelje u kolovozu 1971. Ne svojom voljom. Vozio sam makadamskom cestom iz Bileće prema Mostaru kad je oštar kamen probušio korito motora na mojim kolima. Ulje je iscurilo i jedva sam uspio stići do gradskog centra, gdje sam dobar dio poslijepodneva proveo u traganju za mehaničarom. Pronašao ga je jedini taksi vozač i uspio privoliti da napusti teferič uz Bregavu, slikovitu rječicu što juri kroz središte Stoca. Još pamtim ime mehaničara, koji se predstavio kao "maher za kartere". Nisam mogao ni pretpostaviti da ću za njega ponovno čuti četvrt stoljeća kasnije, ali ovaj put kao jednog od brojnih stolačkih izbjeglica, smještenim blizu Mostara.
Stolac je mjesto jednog od većih zločina za agresije na Bosnu i Hercegovinu. Srpnja 1993. godine bošnjačko stanovništvo Stoca i drugih predjela pod hrvatskom kontrolom protjerano je iz svojih domova i podvrgnuto "etničkom čišćenju". (Srbi su, uz snage JNA i crnogorskih rezervista, napustili Stolac ljeta 1992, pred ulazak HV-a.) U ovoj su operaciji, uz postrojbe HVO-a, pomagali i pripadnici HV-a. Muškarci su prebačeni u logore na desnoj obali Neretve, u Gabelu i Dretelj kod Čapljine, u rodočki Helidrom kod Mostara, kao i u niz manjih zatvora. Žene i djeca protjerani su prema Blagaju i drugim predjelima pod kontrolom Armije BiH. Mnoge su žene mučene u stolačkoj Koščanoj bolnici, a neke i silovane. Procjenjuje se da je oko pedeset Bošnjaka iz stolačkog kraja ubijeno ili nestalo u racijama HVO-a ili podleglo torturi u zatvorima i logorima.
No ni to nije kraj zločina. Poslije zatvaranja i progona bošnjačkog stanovništva, hadezeovske su vlasti u posve mirnodopskim uvjetima provele sustavno uništavanje svih džamija i otomanskih spomenika, zapravo sveukupne orijentalne arhitekture u stolačkom kraju, uključujući i niz modernih zgrada u istočnjačkom stilu. Potpuno je uništena Sultan Selimova (Careva) džamija, jedna od najstarijih u Bosni i Hercegovini (1519), a razorene su i Hadži-Salih Burina (Podgradska) džamija (1732.), Hadži-Alija Hadžisalihovićeva džamija (1736), Ismail-kapetan Šarićeva džamija (1741) te sedam seoskih džamija u neposrednoj okolici. Također je minirana stolačka pravoslavna crkva, kao i ona u Trijebnju. Od svjetovne arhitekture uništena je Begovina Rizvanbegovićâ, kao i čitav niz vrijednih obiteljskih i javnih zdanja. Također je uništen sav inventar islamskih sakralnih biblioteka, kao i gotovo sve privatne zbirke rukopisa, umjetnina i dokumenata. Važno je napomenuti da su pojedine zbirke jednostavno opljačkane te da su se rekviziti iz privatnih kolekcija pojavili na izložbama u Širokom Brijegu i drugdje.

Apartheid politika

U skladu s nakaradnim Tuđmanovim zamislima o preseljavanju Hrvatâ iz srednje Bosne u "etnički očišćenu" Hercegovinu, HDZ je stolački kraj naseljavao Hrvatima iz Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Ilijaša i drugih krajeva. Poslije Daytonskog dogovora sustavno je ometan povratak Bošnjaka, a oni koji su se odvažili na takav korak bili su izloženi teroru i bombaškim napadima, koji traju do danas. (Samo u razdoblju od studenoga 1995. do veljače 1996. minirano je ili zapaljeno oko devedeset bošnjačkih kuća u okolici Stoca.) Koliko god je povratak odnedavna postao nešto učestaliji, još je na snazi apartheid politika koja onemogućava suživot traumatiziranih stanovnika. Pritom su snage SFOR-a, međunarodne policije i Ureda visokog predstavnika bile sve osim učinkovite. Može se tvrditi da je poslije Daytona Stolac postao jednim od važnijih punktova balkanske mafije, koja je prijelaz između entiteta u dolini Bregave koristila u vrlo razvijenim krijumčarskim operacijama. Stolac je jedno vrijeme bio i jedina povoljna točka u nekontroliranom tranzitu između SRJ i Hrvatske. Politika nacionalne represije bila je zapravo maska običnoj grabežljivosti.
Na stolačku se tragediju može gledati na razne načine. Za mene je važno hrvatsko motrište. Dekadencija našeg suvremenog javnog života očituje se i u prenaglašenom smislu za vlastita stradanja, a da se pritom izbjegava svaka rasprava o zločinima počinjenim u ime Hrvatske i hrvatstva. Zato razni šarlatani i danas mogu tvrditi da se o Stocu i Dretelju zna sve što treba znati, da su sve poduzimali kad je trebalo i da i nismo tako crna obraza. Nisu ništa bolji iskazi onih koji obeshrabruju poseban osjećaj odgovornosti prema Bosni - onih koji tvrde da sad treba gledati svoja posla, a Bosnu prepustiti Bosancima.
Takav pristup bio bi krajnje pogrešan. Ne samo da je svijest o hrvatskim zločinima u Bosni i Hercegovini posve nerazvijena, nego je upravo sada potrebna hrvatska intervencija u Bosni i Hercegovini, ali ovaj put u pozitivnom smislu. Umjesto da se nastavi s raznim prikrivenim načinima financiranja onih koji su uništili Stolac i živote njegovih stanovnika, Hrvatska (ona službena i ona neslužbena) bi morala osmisliti programe za obnovu Stoca, povratak stolačkih izbjeglica i poticanje stvarne suradnje između stolačke općine i Hrvatske. No, da bi se to dogodilo, mi moramo znati svaku pojedinost o stolačkoj tragediji.
Pri ulazu u Stolac iz pravca Dubrava, na žutoj kući iz austrijskog razdoblja, ispisana je velika bijela parola: "I ovo je Hrvatska..."

Nacional, 2001