CRNOGORSKI JEZIK PRVI SPOMINJE |
U situaciji kada svi ostali narodi zajednicki jezik zovu svojim nacionalnim imenima da li to pravo imaju i - Crnogorci
CRNOGORSKI JEZIK PRVI SPOMINJE
VUK KARADZIC
U vrijeme jake polarizacije na one koji navodno brane "Jugoslaviju", a pritom negiraju svakoga ko ne uvazava fiktivnu zajednicu Crne Gore i Srbije, i na sve one druge, ne samo Crnogorce, koji nikoga ne negiraju ali nastoje da u punom opsegu ostvare svoj licni, gradjanski, nacionalni i drzavno-pravni personalitet - politicki ciljevi cesto zamaglju ili sasvim odbacuju rezultate nauke, objektivne analize i zivotne prakse.
Ta je politicka taktika, preuzeta iz ranijih "ujediniteljskih" vremena, dala pogubne rezultate i u ovim potonjim ratovima. Oni prvi, danasnji crnogorski "ujedinitelji" kao da ne zale sto u tom procesu gube i svoje (crnogorsko ?) ime i prezime; oni, medjutim, kao da zele da definitivno izgube vlastiti, maternji, crnogorski jezik. Kako god ga oni zvali, kako god ga zvao i Ustav Republike Crne Gore, kako god zapisivali u dnevnike skolske nastave nasi prosvjetni radnici - bili oni Crnogorci, Srbi, Muslimani ili "Jugosloveni", crnogorski jezik kao sociolingvisticka kategorija dominira u najsiroj populaciji, a sve vise i medju stvaralackom inteligencijom, skolovanoj na domacim ili izvanjim fakultetima.
Uvazeni nastavnik jezika i knjizevnosti u jednoj od najelitnijih osnovnoskolskih ustanova u Republici, shodno svojim saznanjima i bez ikakve zelje da politicki ili nacionalno usmjerava svoje ucenike, u posljednje vrijeme upisuje svoja predavanja iz jezika i knjizevnosti pod sintagmom Crnogorski jezik. (Namjerno ovom prilikom ne naglasavamo licno ime predavaca o kome je rijec, jer njegov cin koji inkriminise unitaristicka stampa u stvari je opstedrustveni problem cije rjesenje nije daleko; ali u hronici danasnjeg crnogorskog skolstva, ma kako se stvari razvijale, to ime i taj cin ne mogu biti zaobidjeni.) Kazu: prekrsen je Ustav. I to tvrde oni koji svakodnevno krse i norme dobrog ukusa i nacela crnogorskog Ustava.
Po uslovno vazecem Ustavu (RCG) jeste u sluzbenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora (bivsi srpskohrvatski, s Novosadskim pravopisom iz 1960-te); koriscenje naziva crnogorski jezik u sluzbenim dokumentima nije u skladu s ustavnom normom. Ali je evidentno neustavno (i sa dalekoseznim tezim posljedicama!) to sto se u crnogorskim skolama, pa i osnovnim skolama - i nastavnici u predavanjim sluze "ekavskim izgovorom" i jos vise - sto crnogorski djaci, bez obzira koje su juznoslovenske nacije, uce iz udzbenika od kojih je 1.500 ekavskih, a samo 80 uslovno ijekavskih ili ijekaviziranih (jer je i njihov sadrzaj u vecini preuzet, tj. izvorno "ekavski"!). Kako to da ne (za)smeta cistuncima nacionalne i gradjanske ravnopravnosti, propovjednicima afirmacije kulturnog (pa i jezickog), etnickog, konfesionalnog i svakog drugog entiteta humanisticke sadrzine? Razumljivo je, medjutim, sto se sovinisti i zagovornici srpskog i svakog drugog velikodrzavlja, serviseri asimilacije manjih i manjinskih naroda - ponasaju kao da su u pravu, javno bar ne priznajuci da postoji crnogorska nacija, crnogorski narod, crnogorska kultura, a najmanje - da postoji crnogorski jezik. Ali uopste nije razumljivo da to cine stvarno obrazovani ljudi, gradjanski intelektualci, naucni radnici, lingvisti i istoricari kulture, kojima su poznati duhovni i stvaralacki procesi, pa i konvencije, tj. dogovori (ili nagovori) o problemima jezicke politike ili politike o jeziku.
Crnogorski jezik je, kao ime, prvi pomenuo Vuk Karadzic u svom djelu "Montenegro und die Montenegriner" (1837). Iako je smatrao da su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grckoga zakona" (grcke vjeroispovijesti), Vuk navodi da francuski pukovnik Vijala de Somijer, 1813, "veli za Crnogorski jezik da je dijalekat Grckoga" ! Vuk je, razumije se, znao da Crnogorski jezik, koji je bio baza njegove jezicke norme, nije dijalekat grckog jezika, ali on je Vijalu naveo samo kao dokaz koliko se, ipak, malo zna o Crnoj Gori i Crnogorcima u ondasnjoj Evropi. Pola vijeka iza Vuka, Ljubomir Nenadovic - u svojim cuvenim pismima o Crnoj Gori i Crnogorcima - javlja sa Cetinja da se jezik kojim govore i pisu Crnogorci umnogome razlikuje od jezika kojim se govori i pise u Novom Sadu i Beogradu, te ako se nastavi takav razvoj - za sto godina ta dva jezika bice medjusobno udaljena koliko spanski i portugalski!
Srpsko-hrvatsko-slovenacki jezik!
Bilo je jedno vrijeme, izmedju dva svjetska rata, kad je publikovana "Gramatika srpsko-hrvatsko-slovenackog jezika" (dr Poljanec), jer je unitaristicka koncepcija Kraljevinu Jugoslaviju smatrala domovinom jednog troimenog naroda (Srbi-Hrvati-Slovenci!). Recidivi takvog stava primijetni su i poslije Drugog svjetskog rata, u avnojevskoj Jugoslaviji (pa i u Novosadskom dogovoru o jeziku iz 1954-te!), a primjera takvog ponasanja u Crnoj Gori bilo je i biva u izobilju. (Pisac ovih redova, kao clan Savjeta Osnovne skole "Maksim Gorki" u Titogradu, 1978. godine, javno je protestovao sto je u pismenom zadatku njegove cerke, ucenice prvog razreda, uciteljica lijepo cvijece prepravila u lepo cvece i pritom ukorila ucenicu za "greske". Da taj slucaj ne bude prezentiran siroj javnosti i Ustavnom sudu, da se sve zavrsi u okviru skole, zamolio je njen ondasnji direktor Mojsije Ivanovic.)
http://www.mediaclub.cg.yu/kultura/arhiva/09-00/12.htm
dostęp: 19 kwietnia 2006
|
|