Muharem Omerdić-Logori u Banja Luci |
Manjača, Logor južno od Banja Luke, zatvor Tinjica, Crna kuća, Vojna kasarna, Rudnik u Čelincu, Laktaši...
"U našem prisustvu, pred našim očima, zbiva se genocid nad bošnjackim narodom. Provođeno je, a i dalje se provodi, etničko čišćenje gradova i sela. Ubijaju našu braću, dakako iz razloga vjerske mržnje, ali prije svega da se otme njihova zemlja, da se opljačka njihova imovina, da se razore i zauzmu njihove kuće i da se sve to zadrži za sebe, u trajnom posjedu", kazala je Milinka Pavlović. Na području Banje Luke do 1991. godine živjelo je 15% bošnjačkoga stanovništva, a u samom gradu 45.000. Krajem 1996. godine u Banjoj Luci je živjelo svega 3.000 Bošnjaka.
Na području banjalučke općine Srbi su, s namjerom da potpuno etnički "očiste" ovo područje, formirali više koncentracionih logora za Bošnjake:
1) Manjača. - U ovom logoru bilo je zatočeno preko 8.000 Bošnjaka. Prema podacima koji su obrađeni u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, to je približan broj ubijenih. Kroz ovaj koncentracioni logor, međutim, prošlo je više desetina hiljada Bošnjaka. Oko 20 imama bilo je zatočeno u ovom mučilistu, gdje su prošli najveća mučenja i poniženja. Kada su razmijenjeni, svi su odreda mokrili krv i imali problema s bubrezima i kičmom. Agresor ih je tukao danonoćno: po genitalijama, bubrezima, glavi i čitavome tijelu. Imam Rešad Jugo, primjerice, samo je prilikom jednog batinanja primio 300 udaraca. Brojao je udarce po svome tijelu nanesene višežilnim kablom, držalom sjekire, šlaufom i pendrekom. "Kada bi udarali pendrekom, mi smo to smatrali šalom. Najgori je bio višezilni kabal koji se obavijao oko nas", pričao je Jugo. Imama Muharema Posavljaka postavljali su na dvije stolice prsima okrenutim prema zemlji, a onda po njemu skakali i pokušavali mu prebiti kičmu. Sve zatočene Bošnjake patili su glađu i žeđu. Aktivirali su i pojedine fizički jače, a psihički nestabilne logoraše da tuku svoje drugove. Dovoljan je bio samo pogled u zabranjenom pravcu da znatiželjni logoraš ostane bez života. "Nismo smjeli ni pogledom odlutati u neželjenom pravcu. Spustiš pogled preda se, ruke na leđa, jer ako ih pomjeriš, dočeka te udarac."
Jedan Bošnjak iz Ključa, zatočenik u jednoj ključkoj školi nekoliko sedmica, zajedno sa svojih jedanaest drugova minibusom je prebačen na Manjaču 25. juna 1992. godine. Na samom ulazu u ovaj zloglasni logor pretučen je dok je prolazio između dva reda srpskih vojnika. Potom su ga svukli do gole kože, pokrali i još ga jednom pretukli; odrezali su mu kosu i zatvorili ga u jednoj od štala logora. Kao i svi ostali zatvorenici, spavao je na golom podu. Jedne noći, deset Bošnjaka "izabranih po prethodno sastavljenom spisku" odvedeno je na ispitivanje u drugu prostoriju. Među njima je bio i pomoćnik gradonačelnika Ključa gosp. Omer Filipović. Uslijedilo je potom zvjersko mučenje ovih nedužnih ljudi. Gosp. Filipović pljuvao je krv, a da mu pri tom niko nije mogao pomoći. Esad Bender nastradao je na isti način. Čuvari su mu više puta skakali po stomaku. Kada je 16. decembra 1992. izašao iz logora Manjača, bio je oslabio 20 kg i bolovao od teškog ingvinalnog prodera.
Drugi logoraš, porijeklom iz Ključa, zatočenik u zatvoru u Staroj Gradišci, nakon što je prebačen na Manjaču, doživio je još teže stradanje: "Čim smo došli, pokrali su nas i rasporedili u razne štale u logoru. Do augusta 1992., srpski su rezervisti odgovorni za logor sproveli većinu ubojstava. U jednoj klanici neki su zatvorenici bili mučeni i zaklani. Jednog dana dovezen je kamion iz Omarske sa zarobljenicima. Nekoliko sati čuli su se krikovi. Ista scena ponovila se kada je doslo šest velikih kamiona iz Sanskog Mosta. Rezervisti koji su ih pratili počeli su sistematski klati civile sve dok ih komandant logora nije zaustavio. Tada je 20 osoba poginulo."
Prebacivanje zatočenih Bošnjaka na Manjaču organizirano je na takav način da su mnogi tokom putovanja stradali."Tokom augusta (1992.), prije posjete Međunarodnog crvenog križa, došli su zatvoreni kamioni puni Bošnjaka iz Krajine. Kada su otvorili kamione, našli su 25 mrtvih usljed gušenja", izjavio je zatočenik iz Grapske kod Doboja. On je još kazao: "Drugi put, došlo je 1.000 zatvorenika iz Omarske, odmah nakon što je MCK otkrio taj logor. Mnogi su zaklani čim su došli na Manjaču. Jedan mi je sin vidio kako su klali jednog čovjeka u kuhinji." O uvjetima boravka u tom kazamatu isti čovjek nastavlja kazivati: "Sve do dolaska Crvenog križa, nismo imali šta jesti - jedan hljeb za 40 zatvorenika, dvadeset litara vode za jednu klanicu, oko 600 zatvorenika. Bili smo zatvoreni u devet prostorija 50 x 15 m, spavali smo na golom podu, na betonu - jedna deka za četiri osobe. Nekoliko nas čak je oboljelo od dizenterije. Ti su bili odvojeni, oko 150 osoba." Mučenje žeđu bilo je, tako, jedan od načina uništavanja zatočenih Bošnjaka: pošto im ni u približno dovoljnoj mjeri nisu davali zdravu vodu, bili su prisiljeni piti vodu iz umjetnog jezera u koje se odlagalo smeće i uginule životinje. Mnogi su se logoraši razboljeli i umrli od trovanja.
Upravnik ovog zloglasnog mučilista, potpukovnik Božidar Popović, zabranio je pristup novinarima, tvrdeći da je ovaj logor sabirni punkt i tranzitni centar iz kojeg zarobljenici čekaju odlazak u tzv. treće zemlje. Ali navodno, tvrdio je on, pošto ih niko neće, moraju ovdje boraviti dok se za njih ne nađe drugo rješenje.
Nakon teškog poraza srpskih agresorskih snaga u Hrvatskoj u ljeto 1995., na banjalučkom području su bili ponovo aktivirani koncentracioni logori, prije svega Manjača, Mali logor i Keraterm kod Prijedora.
2) Logor južno od Banje Luke. - Predstavnica Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice u Ženevi izjavila je kako su Srbi uspostavili novi logor južno od Banje Luke. Tamo se više od 6.000 ljudi drži na otvorenom, zagrađeni bodljikavom žicom...
3) Zatvor "Tinjica". - U ovom mučilistu bilo je zatočeno preko 1.000 Bošnjaka
4) Tzv. "Crna kuća". - U ovom logoru bili su zatočeni pojedini Bošnjaci sa šireg područja Banje Luke. U njemu su bili izloženi svakoj vrsti mučenja i terora.
5) Vojna kasarna u Banjoj Luci. - Bošnjake s područja Kotor-Varoši izdvojene iz konvoja kod Čelinca, Srbi su deportirali u ovaj kazamat. Oni koji su preživjeli pričaju o svome stradanju u tom logoru, gdje su ih ispitivali i svakodnevno tukli. Nakon detaljne obrade, "obične" zatočenike dalje su slali na Manjaču.
6) Rudnik u Čelincu (u pravcu Stanara). - U ovome mjestu nedaleko od Banje Luke još prije srpsko-crnogorske agresije na RBiH aktivno je pripreman genocid nad Bošnjacima. O tome dovoljno svjedoče riječi dr. Kuzmanovića, poslanika u Skupštini RBiH i direktora Doma zdravlja u Čelincu, koje je izrekao neposredno prije agresije: "Vidiš one tri džamije! Jedva čekam da ih srušim, a nek Alija dođe da nas spriječi!"
7) Laktaši (kod Banje Luke). - U tome mjestu bio je sabirni logor u kojem su zatvarani Bošnjaci.
Preuzeto iz knjige Muharema Omerdića “Prilozi izučavanja genocida nad Bošnjacima”
http://www.islambosna.ba/modules.php?op=modload&name=Sections&file=index&req=viewarticle&artid=1458&page=1
dostęp: 19 kwietnia 2006
|
|